U četvrtak na večer u 20 sati, u organizaciji ogranka Matice hrvatske Čitluk i njenog predsjednika Andrije Stojića ,te mnoštvo djece, uzvanika, ljubitelja pisane riječi, nosioca izvršne i zakonodavne vlasti, predstavljena je knjiga Sonje Jurić 'Proljeće opet dolijeće', u nakladi OMH Čitluka i Dubrovnika.

Cijela naklada autoričin je dar za potrebe Majčinog sela-Bijakovići i vrlo hvale vrijedna promocija izdanja poštanske marke „Međugorje 2012.“ Hrvatske pošte Mostar. U glazbenom dijelu programa nastupio je Maro Bulić,učenik Osnovne glazbene škole „Brotnjo“, Čitluk.

Na samom početku o knjizi je govorila Mr.sc. Tanja Vučić :

Knjiga Sonje Jurić „Prolijeće opet dolijeće“ sve nas je razveselila kao i plemenita nakana autorice da prihod od prodanih knjiga donira Majčinom selu. Knjiga je tiskana u nakladi Matice hrvatske Čitluk i Matice hrvatske Dubrovnik, urednik knjige je Miro Petrović, a ilustrirala ju je akademska slikarica Anja Bartulović. Riječ je o knjizi priča za djecu koje su proteklih godina objavljene  u 'Cvitku', listu za sretno djetinjstvo, koji dobivaju djeca u školama po hrvatskome planu i programu, a izlazi također ovdje, u Međugorju.

Kao i sve druge priče iz Cvitka tako su i priče Sonje Jurić prilagođene uzrastu djece od 6 do 11 godina ali i određenom godišnjem dobu ili datumu (npr. Svjetski dan ljudske solidarnosti, Međunarodni dan obitelji, Svjetski dan UNICEF-a, tu su također i priče o Božiću, Novoj godini, suvremenim tehnologijama, kućnom ljubimcu i sličnim temama prilagođenim djeci). Sastoji se od 33 kratke priče i 11 ilustracija. Svaka od njih govori o situacijama iz svakodnevnog života, o okolnostima s kojima se susreću ne samo djeca već i odrasli. Priče su pisane jednostavnim stilom, pitke su, razumljive, imaju toplinu i svaka od njih svoju jasnu poruku, s ciljem da se svijet i ljudi oko nas bolje shvate i prihvate. Posebno mi je zanimljiva priča o Facebook mami koja je preslika današnjega vremena gdje su roditelji previše zaokupljeni poslom a djeca u svome svijetu grade vrijednosti koje im se sviđaju. To je priča o mami koja je vrijedna domaćica i ima prekrasan svijet u kojemu su suprug i dva sina.

Ona dječake vozi na treninge, kuha njihova omiljena jela i radi s njima domaće zadaće. Atmosferu narušava facebook mreža koju majka jednog dana slučajno otkriva, te danima provodi vrijeme pred računalom, u pidžami i nepočešljana. Kako jedna pojedinost može sve dovesti u svoju suprotnost.?!? Dječaci su najednom bez ručka, razgovora i topline koju su imali dok se nije pojavio facebook. Otac posprema i kuha kad dođe s posla, a dječaci pješke idu na nogometne treninge. Jednog dana, majka uviđa da je pretjerala i iskupljuje se tako što djecu za vrijeme raspusta vodi na skijanje. Ipak, priča završava dogovorom da će majka manje koristiti računalo, a dječaci biti malo odgovorniji kad su pitanju njihove obveze. 

Jasno nam je da je bitna ravnoteža i da nijedna krajnost nije ispravna. I druge priče na suptilan način otkrivaju ono što muči djecu kad su u pitanju odrasli. Primjerice priča Kroz ključanicu govori o tome kako se osjeća 6 godišnji dječak Ivo kad dobije brata. Koliko usamljenosti može kod jednog djeteta izazvati dolazak novog člana obitelji. Mali Ivo je nesretan jer ga mama i tata ne primjećuju, nego stalni kupaju i hrane, nosaju i ugađaju malom bratu.

Tu se narušava skladna obiteljska ravnoteža, te roditelji shvaćaju koliko su zanemarili sina tek kad on ostane zaključan u kupaonici, uplašen i uplakan. Takve situacije svi možemo, manje-više, prepoznati u svojim obiteljima. Treća priča koju bih izdvojila je priča o djevojčici Zdenki, koju su roditelji doveli iz Francuske na ove naše prostore i upisali je u 2. razred OŠ. Ono što ju čini drugačijom od druge djece jest činjenica da ne govori hrvatski jezik, da spava na školskim satima i nikad ne progovara, čak ni na francuskom jeziku. Kad konačno svlada do neke mjere hrvatski, te se usudi pričati, njezin govor izaziva lavinu smijeha kod djece, izrugivanje od strane nastavnika jer ne vlada ni vremenima ni padežima.

To je tjera da bude još upornija, te nakon školovanja odlazi u London, završava Glazbenu akademiju, te osniva školu za djecu, kao profesorica klavira i flaute. Ova priča se može shvatiti kao potpora onima o kojima ni roditelji ni nastavnici ni školske kolege ne pomažu na putu ostvarenja svojih snova, a oni se, kako kaže autorica itekako mogu ostvariti. Pišući o prvoj ljubavi, prvoj jedinici, o polasku u školu, berbi grožđa, o raspustima kod djeda i bake, te o učiteljici, cirkusu, prijateljstvu i veselim zimskim raspustima, autorica i nas odrasle na trenutak vraća u dane djetinjstva, kad nam se sve činilo lijepim i bezazlenim, kad smo vjerovali da samo dobro postoji u  ljudima i u društvu oko nas.

Ova knjiga, mogu slobodno reći, nudi odgovore kako doživljavati svijet oko sebe i sretno odrastati. Također nas navodi na neka drugačija promišljanja i izaziva nove emocije, te aludira na riječi autorice izrečene u posveti, na početku knjige. Sonja Jurić kaže da proljeća nisu samo godišnja doba, nego novi pogledi na svijet, novi, bolji počeci, to su buđenja nekih ljepših misli i osjećaja. S toma nakanom i željom, posvećuje ovu knjigu djeci Majčinoga Na samom kraju napominjem kako je prihod od prodaje 1000 primjeraka knjige namijenjen djeci Majčina sela u Međugorju, te kako će knjiga biti izložena ovdje u galeriji. 

Svi oni koji kupe knjigu izravno su darovali štićenike Majčinoga sela. Na taj način ćemo proširiti svijest kod ljudi da su ovo također naša djeca i da društvo treba imati više sluha za njihove potrebe i odrastanja, kad već nije uređeno stanje u državi koje bi im osiguralo kvalitetnije djetinjstvo. A ako svi pokažemo malo dobre volje i razumijevanja, možemo uljepšati njihova djetinjstva.

Recenzentica knjige Sonje Jurić Proljeće opet dolijeće Iva Beljan na promociji istakla je: 

Knjiga Sonje Jurić Proljeće opet dolijeće posljednji je u nizu autoričinih književnih uradaka za djecu. Prethodile su mu tri slikovnice: Usamljeni lav, Prodo, razigrani bumbar i Suncokret pognute glave. Osim njih i osim poezije koju objavljuje, Sonja je Jurić za djecu objavila i niz kratkih priča u listu Cvitak, a od njih je izabrala trideset i tri priče i okupila ih u zbirku Proljeće.

Riječ je, dakle, o zbirci kratkih priča primarno namijenjenih djeci 1.-4. razreda osnovne škole. Međutim, u njoj mnogo toga mogu pronaći i odrasli čitatelji, što obilježava i sve autoričine ranije radove: tako sam pišući o slikovnici Usamljeni lav primijetila da je riječ o priči naizgled jednostavne strukture, namijenjenoj djeci, ali se ispod toga otkriva mnogo ozbiljnije štivo, koje se može čitati i kao priča o potrazi za vlastitom unutarnjom slobodom.

Isto se može reći i za zbirku Proljeće opet dolijeće. Odabirom tema i obradom priča, odnosno pripovjedačkom tehnikom, autorica se uspješno prilagođava shvaćanjima svoje primarne publike, djece. Okosnica svake priče po jedna je tema karakteristična za dječji život: odnos s roditeljima, vršnjacima i prijateljima, škola i školske obveze, odnos s učiteljima, slobodno vrijeme i slično. Jednostavnom naracijom i humanom poantom, koja nije u prvom planu nego je diskretno uklopljena u pripovijedanje, ove priče ispunjavaju očekivanja svoje publike.

Zanimljivo je pritom da se velik broj priča pripovijeda u 1. licu jednine i da se pritom polazi od sjećanja odrasloga pripovjedača na pojedine doživljaje iz djetinjstva. Sjećanje postaje ishodišna točka iz koje se onda i razvija priča, koja time ujedinjuje dvije perspektive – dječju i odraslu – u skladnu cjelinu. S druge strane, priče ispripovijedane u 3. licu jednine koncentriraju se na suvremenost i njezine posebnosti, kao što je odrastanje u doba računala, društvenih mreža poput Facebooka i slično. To spajanje, uvjetno rečeno, dvaju vremena i njihovih iskustava, daje zbirci dodatni značenjski potencijal.

Sonja Jurić u svom načinu gradnje priče oživljuje i danas pomalo zaboravljenu osobinu dobre literature za djecu da se, osim na zanimljivu fabulu, oslanja i na druge pripovjedne mogućnosti. Može se tako izdvojiti dobar broj priča u kojima nije u prvom planu napeta radnja, nego atmosfera, boja, obris, dojam, sjećanje na kakvu pojedinost iz djetinjstva te na emociju s njom povezanu. To je osobito važno kad se uzme u obzir da se dječja razbibriga danas sve više oslanja na sadržaj, na napetu fabulu, na ono što kolokvijalno zovemo akcijom. Tako je i u literaturi za djecu, a pogotovo u televizijskoj i filmskoj razbibrizi te u računalnim igricama. Sve je puno „akcije“. A upravo prikovanost na „akciju“ doprinosi zakržljavanju naših sposobnosti nizanja asocijacija, interpretiranja, čitanja u aktivnome smislu riječi, koje ne prati samo radnju, nego uključuje i druge umne i emocionalne sposobnosti te tako postaje i vježbanje „čitanja“ i razumijevanja svih pojava što nas okružuju, a ne samo tekstova.

Trudeći se oko priča, oko knjige za djecu, Sonja Jurić ulaže napor da sačuva tu danas zanemarenu vještinu, čitanje. U doba kad smo okruženi gotovim slikama, potiskuje se naša sposobnost imaginacije, a s njima i kreativnost, kao i sposobnost da kritički i aktivno promišljamo svijet oko sebe. Previše poruka s gotovim značenjima, u čijem ostvarenju značenjskog potencijala uopće ne moramo sudjelovati, nego ih samo konzumirati, čini nas pasivnim promatračima vlastita života. Promičući čitanje među djecom, i to čitanje značenjski složenijih i zahtjevnijih tekstova, Sonja se Jurić pridružuje onima koji učenje prekrasne vještine stvaralačkog čitanja drže prijeko potrebnim za život što se ne sastoji samo od kupnje i konzumacije.

Zbog svega toga ova će knjiga biti korisna u prvome redu djeci, publici kojoj je i namijenjena, ali i odraslima koji znaju da se u malim pričama često obrađuju velike teme. K tome je knjiga tehnički lijepo uređena, vizualno dopadljiva, ukusno i primjereno ilustrirana, što je čini lijepim darom.

Na koncu nekoliko riječi i o humanitarnoj strani ovog pothvata Sonje Jurić: autorica je prihod od prodaje knjige namijenila Majčinu selu u Međugorju, čime nastavlja svoju aktivnost započetu prodajom slikovnice Suncokret pognute glave u korist djece oboljele od autizma. Ta aktivnost sigurno neće dospjeti na novinske naslovnice, kao ni rad Majčina sela, ali je važno podsjetiti se na to da se iza uočljive i bučne površine svijeta, u kojoj smo navikli tražiti „važne“ svjetske teme, odvija tihi i samozatajni rad ljudi koji se bave istinski važnim problemima. Takav je rad Majčina sela, kao i rad Sonje Jurić na knjigama o djeci i za djecu.

S porukom da uvijek postoji bolji i novi počeci, novi pogled na svijet

Autorica knjige mag.philol.croat. Sonja Jurić također se obratila nazočnima:

Dobra večer svima i sve vas srdačno pozdravljam! Na samom početku zahvaljujem vam jer ste odvojili i vremena i strpljenja, i došli na večerašnje predstavljanje knjige Proljeće opet dolijeće i poštanske markice Međugorje 2012.

O knjizi ste čuli od kolegice Tanje Vučić i moje kolegice i profesorice Ive Beljan. Kao autorica spomenute knjige želim još nešto reći. Zadaća pisca je da ukaže na neke događaje i ljude u društvu, da aludira na svijest čitatelja s ciljem da se neke stvari promjenu na bolje. Zadaća dječjeg pisca jest da ukaže na misli i osjećaje koji okupiraju dječje glavice, da zaviri u njihove svjetove i odraslima da do znanja da su i oni nekad davno bili djeca. Također je zadaća dječjeg pisca da ukaže na neku zanemarenu skupinu ili kategoriju djece, a to su u mom slučaju djeca s posebnim potrebama i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Provodeći vrijeme s nekima od njih podijelila sam njihovu samoću i, nažalost, izoliranost koju ta djeca osjećaju.

Pripremajući ovu knjigu nije mi bio cilj da se djeci samo novčano pomogne, nego i da se ukaže na njihov status u društvu, te da shvatimo da su to naša djeca, kojoj treba: i prijateljstva, i pažnje, i vremena, i osjećaja sigurnosti i podrške od sredine u kojoj žive.

Priče iz knjige su moje priče objavljivane u Cvitku, listu za sretno djetinjstvo, u periodu 2008. do 2012. godine. Priliku da objavim ono što pišem za djecu pružili su mi i na taj način podržali moj rad urednici Miro Petrović i Krešimir Šego. Ovom prilikom im zahvaljujem.

Također zahvaljujem mojoj prijateljici Anji Bartulović, koja je ilustrirala knjigu, recenzentici Ivi Beljan, koja se potrudila oko tumačenja teksta, ali i večerašnje promocije, hvala kolegi Dženadu Luliću koji je predano radio na grafičkoj pripremi knjige. Kad sam završila projekt do kraja i zatražila ponudu od tiskare vidjela sam da ne mogu sama završiti projekt, te sam se obratila nekim javnim i privatnim poduzećima za financiranje troškova tiskanja knjige. A odazvali su se sljedeći: Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru (posebno bih istaknula prof. dr. Ljerku Ostojić, dekanicu fakulteta koja uvijek podupire humanitarne akcije), M.R.M. Ljubuški, JP Elektroprivreda HB, Specijalizirana stomatološka ordinacija dr. Tvrtko Bevanda Mostar, Interagent Mostar, Nobel Corporation Mostar, Financ d. o. o. Mostar i  Mivox-co d.o.o. Mostar. Svima veliko hvala!

S porukom da uvijek postoje bolji i novi počeci, novi pogledi na svijet pozdravljam svu djecu Majčina sela, a vas pozivam na bolje razumijevanje i njihovo prihvaćanje u društvu. Oni će to, sigurna sam, znati prepoznati. I jednog dana uzvratiti.

Dar za Majčino selo, izdanje prigodnih poštanskih maraka "Međugorje 2012.", u ime Hrvatske pošte Mostar uručio je Josip Bulić, načelnik Sektora za marketing i odnose s javnošću HP Mostar.

Nazočnima se obratila Željka Šaravanja:

Poštovani. Drago mi je što vas mogu pozdraviti u ime Uprave Hrvatske pošte Mostar i izraziti zadovoljstvo što smo pozvani predstaviti marku s likom Gospe Međugorske baš ovdje, u Majčinom selu. Hvala fra Svetozaru Kaljeviću, hvala Andriji Stojiću i čitlučkoj Matici hrvatskoj na ovoj pruženoj prigodi.

Izdanje poštanske marke „Međugorje 2012.“ Hrvatske pošte Mostar posvećeno je našoj dragog Kraljici Mira i Međugorju, jednom od najvećih europskih Marijanskih svetišta. Ovogodišnje izdanje prva je marka u svijetu tiskana s posebnom zaštitom u infracrvenom dijelu spektra boja. Iz spektra boja vidljivih našim očima izranja slika/silueta crkve u Međugorju s dijelom Gospina kipa, a infracrvena slika vidi se samo s infracrvenom kamerom. Marka je zaštićena od poznatih tehnika kopiranja budući da se ovaj sustav zaštite ne može razlučiti i ponovno spojiti s konvencionalnim grafičkim tehnologijama.

Osim marke, koja je tiskana u arku od 8 maraka, izdanje sadrži maksimum kartu, žig i omotnicu prvoga dana. Autor likovnog rješenja je Vijeko Lučić, tiskana je u tiskari Zrinski u Čakovcu, njena nominalna vrijednost je 1,00 KM i u poštanskom prometu koristi se od 1. lipnja 2012. godine.

Moram spomenuti da je prva marka HP Mostar, koja je izdana 12. svibnja 1993. bila marka „Sakralni spomenici Herceg Bosne – svetište Kraljice Mira u Međugorju“. Od tada pa sve do danas u izdanjima poštanskih maraka prati nas Gospin lik.

Povjerenstvo HP Mostar za izbor motiva poštanskih maraka posebnu pažnju posvećuje godišnjem programu izdavanja maraka vodeći računa o obilježavanju značajnih, ne samo svjetskih događaja i obljetnica, već događaja i obljetnica važnih za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. U našim izdanjima posebno mjesto zauzimaju marke na kojima predstavljamo našu povijest i kulturu, naše arheološko i etnološko blago, svetišta među kojima najviše prostora zauzima Gospino svetište Međugorje ili serije maraka flora i fauna na kojima prikazujemo bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta.

Izdavanje maraka, koje se koriste ne samo u poštanskom prometu već su i predmet zanimanja filatelista, u HP Mostar zauzima važno mjesto. Svaka marka ima svoju priču i svoj put kada se nalijepi na omotnicu ili dospije u ruke filatelista. Marka s likom Kraljice Mira posebna je, rijeke hodočasnika koje se slijevaju u Gospino svetište marke s njenim likom uputit će širom svijeta.

U prekrasnom ambijentu prostora u kojem se odvijalo predstavljanje knjige Sonje Jurić „Proljeće opet dolijeće“ i promocija poštanske marke „Međugorje2012.“ uslijedilo je zajedničko fotografiranje, nažalost bez fra Svetozara Kraljevića koji iz opravdanih razloga nije mogao biti nazočan ovom velikom događaju za djecu iz Majčinog sela-Bijakovići.

Foto i tekst: Tomislav Dugandžić / Ljubuski-Online.com